Je li zaista bolje da ga dijete dobije što je kasnije moguće?

Od očeve radionice do riblje pijace, zatim oko bloka pa sve do garaže. To je bila moja teritorija. Teritorija gdje sam mogla da se igram i da vozim bicikl a i dalje sam mogla čuti mamu kako me doziva sa balkona. Dalje od toga, sama, nikada nisam otišla jer to je za mene bila nepoznata teritorija i znala sam da ću biti u nevolji ukoliko pređem dozvoljenu granicu.

Kada sam krenula u školu, moja granica samostalne šetnje se širila. Bilo mi je dozvoljeno da sama šetam čitavim naseljem, a moja jedina prepreka bilo je vrijeme. Koja sloboda!

Danas ne mogu ni zamisliti da se moja djeca sama kreću gradom, iako Filip ima sedam godina i po svim pravilima bi mogao ići sam u školu. Znam da sam se u svom zaštitničkom srcu sprijateljila s tom idejom, baš kao što sam se pomirila sa idejom da sam ide kod komšija ili sam ostane kod kuće kada idem do trgovine.
Da ne bih kući grizla nokte i čupala kosu misleći kkao bi mu se nešto loše moglo desiti na putu do kuće, počela sam se baviti mišlju o mobilnom telefonu. Nekom skroz zastarjelom koji omogućava samo telefoniranje.

A kako je ideja o mobilnim telefonima tako nepopularna, da bi me ukoliko spomenem mobilni za djecu, sve mame u radijusu od nekoliko kilometara prijekorno gledale. Kako sva pravila nalažu, što kasnije telefon dospije u dječije ruke, to je bolje.
A zar nije bolje ići sa djetetom korak po korak kroz sveopcije koje nudi mobilni telefon. Krenite od zastarjelog telefona kao što je stara Nokia pa sve do pametnih telefona. Polako prođite kroz sve opcije kao što je slanje SMS-ova, igranje igrica, Facebook ili YouTube. Kao dobar prijatelj s velikom dozom optimizma i povjerenja.

Ponekad stičem utisak kako iz straha djeci branimo mnogo toga, a ponekada im sve pružimo „kao servirano“.

Šta bi jedan četrnaestogodišnjak trebalo da radi sa mobilnim telefonom ako ga prije toga nikada nije imao?

Naravno da zna kako na očevom telefonu može igrati igrice i da sa maminog telefona može pozvati nekoga ukoliko poželi, ali imati sopstveni telefon, to već znači kako mora preuzeti odgovornost za to. Djecu treba naučiti da budu odgovorni dok su još uvijek mali. A to se uči postepeno, od prvog kućnog ključa i toga da znaju dokle su im granice kada se igraju napolju pa sve do prve samostalne kupovine u prodavnici.

Vjerujem da tako treba da bude i sa mobilnim telefonom. Voljela bih djecu naučiti kako da vode računa o svom telefonu, da ih naučim kako da pozivaju i šalju tekstualne poruke.

Kako objaviti pametan selfie ili komentar, i kako da izaberu prave ljude sa kojima će putem mobilnog telefona komunicirati.

Upravo iz prethodno navedenih razloga sutra ću svom sinu u školsku torbu staviti njegov prvi mobilni telefon. Pokazaću mu kako me može pozvati i kako da odgovori na poziv. Kod kuće ću mu pokazati gdje bezbjedno može da odloži telefon kako mlađa sestra, koja inače voli da se igra mobilnim telefonima, ne bi imala pristup samom uređaju.

Na taj način lakše ćemo preći sve prepreke koje se nađu na putu, a on će zauvijek zapamtiti mamin glas koji mu govori: „Pamet u glavu, jer glava služi za razmišljanje“.

_{AUTOR: MAŠA STROBL}